Kad sretneš Hanku
Mojoj majci
Rekvijem za Prijatelja
Pojava moga CD-a u produkciji NTV Hayat, njegova promocija i moj ulazak u Art kuću sevdaha, oduševila je mnoge moje prijatelje. U takve i s ponosom i s radošću ubrajam i našeg publicistu, pisca i filmskog poslenika Uzeira Bukvića koji je o tim događajima za naš ugledni list ”Bosanska pošta” koji izlazi u Skandinaviji napisao tekst koji ovdje donosim, uz mnogo zahvalnosti i Uzeiru i ”Bosanskoj pošti”.
Uzeir Bukvić:
Sjećanje na Safeta Isovića
Rekvijem za Prijatelja
Višestruko važan i zanimljiv događaj obilježio je proteklog petka kulturni život Sarajeva – promovisan je muzički snimak samo dvije pjesme koje je izvela Bahrija Hadžialić, u spomen na legendu bosanske sevdalinke Safeta Isovića i istovremeno označila njen ulazak u Kuću sevdaha na sarajevskoj Baščaršiji. S neznatnim zakašnjenjem, primijetili bismo, jer joj je po svemu a po njenoj vezi sa sevdalinkom i načinu kako je tumači i pjeva ponajprije, mjesto joj je u primaćoj u musafirskoj u gostinskoj sobi ove jedinstvene kuće. Ali, nikad nije kasno. Pogotovu što Bahrija ulazi “radno” u ovaj svojevrsni muzej muzike i to na velika vrata ove palače muzičkih imena s inače neuobičajeno malim ulazom.
Povodom Bahrijinog ulaska u Kuću sevdaha, a prije svega potsjećanja na Safeta Isovića, promovisan je CD sa samo dvije pjesme u izvođenju ove autorice. I to obadvije vezane za Safeta Isovića; jedna “Kad sretneš Hanku sijedu baku” autora Radeta Jovanovića, a koja je obilježila Sefetovu karijeru i druga pjesma zanimljive sudbine „A nije da nije svega bilo“ za koju je tekst napisao niko drugi nego Vehid Gunić, a koja je upravo bila namijenjena Safetu Isoviću s kojim Gunića inače vezivalo cjeloživotno prijateljstvo i poznanstvo. Eto tako je jedna pjesma, poput muzike poljskog autora Zbignjeva Prajsnera, namijenjene za film njegovog zemljaka i prijatelja Kieslovskog, zbog prerane smrti ovog filmskog velikana, neplanirano postala Rekviem za prijatelja. Slučajnosti i sudbine se, eto, nehotice, neznajući jedna za drugu, poklapaju i dešavaju s puno sličnosti. Tako je, eto, i ova pjesma koju su muzički opremili bihaćki autori Dilvad Ferić i Dinko Mujanović, a CD likovno dizajnirala naša poznata muzičarka i akademska slikarka Jadranka Stojaković. Nakon skoro dvodecenijskog otsustvovanja i ona se vratila u Sarajevo, gdje i pripada i dala svoj doprinos ovom zanimljivom muzičko - kulturnom projektu iza koga medijski stoji i sarajevska TV kuća i produkcija “Hajat”. Tako je na jedan zanimljiv autorsko kreativan način spojen početak i kraj muzičke karijere Safeta Isovića, a bosanskoj narodnoj pjesmi sevdalinki pridodat još jedan akord kao dokaz njene neprolaznosti.
Vjerujem da će se o ovom dogadjaju još čuti. Njegova zanimljivost jeste i u tome što je Bahrija Hadžialić svoj javni nastup i važan životni korak načinila na najsmioniji način. Poput Safeta Isovića i sama je prve muzičke korake načinila uz pomoć i pouku muzičkog pedagoga Radio Sarajeva Joze Penave . Jer, nije se nekad moglo tek tako otići u pjevače, moralo se, kao što je to i Bahrija morala, proći kroz strogi filter radijskog solo pjevanja.
Glas, osjećajnost i način na koji ona to radi omogućili su joj da baš na ovom CD- u, u spomen na velikog majstora sevdalinke, zapjeva njegovu najzahtjevniju pjesmu, za koju se još nije zakačio ni jedan ženski glas do sada. I ona je to uradila na svoj ženski način s ništa manje osjećajnosti od njenog autentičnog tumača i izvođača. Balada o Hanki sijedoj baki doima se, slušana iz Bahrijinog grla, baš kao kad smo je prije mnogo godina čuli glasom mladog Safeta Isovića. Ova druga “SvA nije da nije svega bilo”, kojoj eto nije bilo suđeno da je izvodi onaj kome je bila namijenjena, aktuelnog je sadržaja i poruka. Pjesma je to o rijeci Drini bez obala ili još bolje rečeno sa obalama koje ne razdvajaju nego spajaju o kakvim je sanjao i Safet Isović. A evo i šta kaže pjesma:
A nije da nije svega bilo
u ovom ludom vijeku.
Gazili mnogi pa krenem i ja
da pregazim krivu rijeku.
Stani vodo virovita
Stani vodo plahovita
Stani vodo ledna,
Da l' si i ti žedna?
Stoj, Drino vodo hladna, stoj!
Vukla me tamo obala druga.
Vukla me misao čista.
A Drina svojim žuborom reče:
„To ti je obala ista!“
Stani vodo virovita,
Stani vodo plahovita,
Stani vodo ledna, da l' si i ti žedna?
Stoj, Drino vodo hladna, stoj!
Idući tako u istom smjeru
dođoh do punog kruga.
A Drina svojim žuborom reče:
„To ti je obala druga!“
Stani vodo virovita,
Stani vodo plahovita,
Stani vodo ledna, da l' si i ti žedna?
Stoj, Drino vodo hladna, stoj!
Kad god me put navede u Sarajevo, mada se to nikad ne dešava jer se u Sarajevo ne skreće slučajno nego se ide mahsuz, jedna od nezaobilaznih posjeta bude i obilazak mezara Safeta Isovića. Da se pitam drugačije bih dizajnirao taj kutak, tu intimu u centru Šehera, ali o tome brinu drugi i neka tako i ostane. Tek, mada se nismo prisnije poznavali, s ljubavlju se poklonim njegovoj pjesmi i glasu. Obraduje me svaki pokušaj, svaka ideja kojom se trajno bilježi pamćenje i ponešto dodaje liku i djelu zaslužnih savremenika kakav je među rijetkima bio i Safet Isović. U Kući sevdaha, na sarajevskoj Baš čaršiji zasluženo mu je pripalo počasno mjesto. Nemjerljivo je njegovo mjesto u dušama i srcima onih koji vole i osjećaju sevdalinku kojoj teško da će ikad iko biti tako blizu savršanstva u tumačenju kao što je to znao i činio Safet. Ono što iz njegovog grla nije izašlo kao da i nije bila pjesma. Dešavaju se ipak i izuzeci. Naši životi nisu koncipirani po savršenim principima pa u tome nije izuzetak ni slučaj - pjesma. Bahrija Hadžialić je mogla poput mnogih, poput većine, zapravo, krenuti za unosnijim pjevanjem. Ostala je pri sevdalinki – korisno za pjesmu i kulturu, malo manje dobro za Bahriju. Kako ko to shvata. Jedno je sigurno, nesuđena pjesma “A nije da nije svega bilo” namijenjena Safetu Isoviću, nije mogla naći bolju zamjenu od Bahrije Hadžialić. Ponesen njenim glasom, ljepotom, možda i držanjem, sevdalinkom svakako, naš akademski vajar Enes Sivac, prema liku Bahrije Hadžialić, uradio je njen portret-bistu koji će uz njeno ime trajno stajati u Kući sevdaha u Sarajevu.
Uzeir Bukvić:
Sjećanje na Safeta Isovića
Rekvijem za Prijatelja
Višestruko važan i zanimljiv događaj obilježio je proteklog petka kulturni život Sarajeva – promovisan je muzički snimak samo dvije pjesme koje je izvela Bahrija Hadžialić, u spomen na legendu bosanske sevdalinke Safeta Isovića i istovremeno označila njen ulazak u Kuću sevdaha na sarajevskoj Baščaršiji. S neznatnim zakašnjenjem, primijetili bismo, jer joj je po svemu a po njenoj vezi sa sevdalinkom i načinu kako je tumači i pjeva ponajprije, mjesto joj je u primaćoj u musafirskoj u gostinskoj sobi ove jedinstvene kuće. Ali, nikad nije kasno. Pogotovu što Bahrija ulazi “radno” u ovaj svojevrsni muzej muzike i to na velika vrata ove palače muzičkih imena s inače neuobičajeno malim ulazom.
Povodom Bahrijinog ulaska u Kuću sevdaha, a prije svega potsjećanja na Safeta Isovića, promovisan je CD sa samo dvije pjesme u izvođenju ove autorice. I to obadvije vezane za Safeta Isovića; jedna “Kad sretneš Hanku sijedu baku” autora Radeta Jovanovića, a koja je obilježila Sefetovu karijeru i druga pjesma zanimljive sudbine „A nije da nije svega bilo“ za koju je tekst napisao niko drugi nego Vehid Gunić, a koja je upravo bila namijenjena Safetu Isoviću s kojim Gunića inače vezivalo cjeloživotno prijateljstvo i poznanstvo. Eto tako je jedna pjesma, poput muzike poljskog autora Zbignjeva Prajsnera, namijenjene za film njegovog zemljaka i prijatelja Kieslovskog, zbog prerane smrti ovog filmskog velikana, neplanirano postala Rekviem za prijatelja. Slučajnosti i sudbine se, eto, nehotice, neznajući jedna za drugu, poklapaju i dešavaju s puno sličnosti. Tako je, eto, i ova pjesma koju su muzički opremili bihaćki autori Dilvad Ferić i Dinko Mujanović, a CD likovno dizajnirala naša poznata muzičarka i akademska slikarka Jadranka Stojaković. Nakon skoro dvodecenijskog otsustvovanja i ona se vratila u Sarajevo, gdje i pripada i dala svoj doprinos ovom zanimljivom muzičko - kulturnom projektu iza koga medijski stoji i sarajevska TV kuća i produkcija “Hajat”. Tako je na jedan zanimljiv autorsko kreativan način spojen početak i kraj muzičke karijere Safeta Isovića, a bosanskoj narodnoj pjesmi sevdalinki pridodat još jedan akord kao dokaz njene neprolaznosti.
Vjerujem da će se o ovom dogadjaju još čuti. Njegova zanimljivost jeste i u tome što je Bahrija Hadžialić svoj javni nastup i važan životni korak načinila na najsmioniji način. Poput Safeta Isovića i sama je prve muzičke korake načinila uz pomoć i pouku muzičkog pedagoga Radio Sarajeva Joze Penave . Jer, nije se nekad moglo tek tako otići u pjevače, moralo se, kao što je to i Bahrija morala, proći kroz strogi filter radijskog solo pjevanja.
Glas, osjećajnost i način na koji ona to radi omogućili su joj da baš na ovom CD- u, u spomen na velikog majstora sevdalinke, zapjeva njegovu najzahtjevniju pjesmu, za koju se još nije zakačio ni jedan ženski glas do sada. I ona je to uradila na svoj ženski način s ništa manje osjećajnosti od njenog autentičnog tumača i izvođača. Balada o Hanki sijedoj baki doima se, slušana iz Bahrijinog grla, baš kao kad smo je prije mnogo godina čuli glasom mladog Safeta Isovića. Ova druga “SvA nije da nije svega bilo”, kojoj eto nije bilo suđeno da je izvodi onaj kome je bila namijenjena, aktuelnog je sadržaja i poruka. Pjesma je to o rijeci Drini bez obala ili još bolje rečeno sa obalama koje ne razdvajaju nego spajaju o kakvim je sanjao i Safet Isović. A evo i šta kaže pjesma:
A nije da nije svega bilo
u ovom ludom vijeku.
Gazili mnogi pa krenem i ja
da pregazim krivu rijeku.
Stani vodo virovita
Stani vodo plahovita
Stani vodo ledna,
Da l' si i ti žedna?
Stoj, Drino vodo hladna, stoj!
Vukla me tamo obala druga.
Vukla me misao čista.
A Drina svojim žuborom reče:
„To ti je obala ista!“
Stani vodo virovita,
Stani vodo plahovita,
Stani vodo ledna, da l' si i ti žedna?
Stoj, Drino vodo hladna, stoj!
Idući tako u istom smjeru
dođoh do punog kruga.
A Drina svojim žuborom reče:
„To ti je obala druga!“
Stani vodo virovita,
Stani vodo plahovita,
Stani vodo ledna, da l' si i ti žedna?
Stoj, Drino vodo hladna, stoj!
Kad god me put navede u Sarajevo, mada se to nikad ne dešava jer se u Sarajevo ne skreće slučajno nego se ide mahsuz, jedna od nezaobilaznih posjeta bude i obilazak mezara Safeta Isovića. Da se pitam drugačije bih dizajnirao taj kutak, tu intimu u centru Šehera, ali o tome brinu drugi i neka tako i ostane. Tek, mada se nismo prisnije poznavali, s ljubavlju se poklonim njegovoj pjesmi i glasu. Obraduje me svaki pokušaj, svaka ideja kojom se trajno bilježi pamćenje i ponešto dodaje liku i djelu zaslužnih savremenika kakav je među rijetkima bio i Safet Isović. U Kući sevdaha, na sarajevskoj Baš čaršiji zasluženo mu je pripalo počasno mjesto. Nemjerljivo je njegovo mjesto u dušama i srcima onih koji vole i osjećaju sevdalinku kojoj teško da će ikad iko biti tako blizu savršanstva u tumačenju kao što je to znao i činio Safet. Ono što iz njegovog grla nije izašlo kao da i nije bila pjesma. Dešavaju se ipak i izuzeci. Naši životi nisu koncipirani po savršenim principima pa u tome nije izuzetak ni slučaj - pjesma. Bahrija Hadžialić je mogla poput mnogih, poput većine, zapravo, krenuti za unosnijim pjevanjem. Ostala je pri sevdalinki – korisno za pjesmu i kulturu, malo manje dobro za Bahriju. Kako ko to shvata. Jedno je sigurno, nesuđena pjesma “A nije da nije svega bilo” namijenjena Safetu Isoviću, nije mogla naći bolju zamjenu od Bahrije Hadžialić. Ponesen njenim glasom, ljepotom, možda i držanjem, sevdalinkom svakako, naš akademski vajar Enes Sivac, prema liku Bahrije Hadžialić, uradio je njen portret-bistu koji će uz njeno ime trajno stajati u Kući sevdaha u Sarajevu.
04.05.2011.
